I dođe i decembar. Na kraju se sve ili zatvara ili otvara.
Na današnji dan tata je otišao. Njegovo istrošeno i umorno telo nije više moglo da ga prati. Izdahnuo je tiho, u snu. Te noći, pred zoru, probudila sam se i osluhnula, šta me to budi, i shvatila da ga nema više ovde, među nama koji tumaramo u mraku. Duša se otisnula.
Dugo nisam plakala. Ni dok sam obavljala sve poslove oko pripreme sahrane. Ni dok je odjekivao poslednji plotun, ja čitala neku pesmu i bacila jednu tužnu belu ružu na sanduk. Nisam se zaplakala ni posle 40 dana kada je mama, uvređena što sam ga ispratila kao vojnika, što je i bio do poslednjeg daha, tražila da se održi opelo. Šibao je ledeni vetar preko bežanijskog groblja, nas nekoliko se okupilo, a prota je po knjigama izgovorio svaku reč koja se ledila u vazduhu i padala na žito i vino. Ni jednu nije propustio.
Nisam zaplakala ni kad smo postavili spomenik, onako kako je mama zamislila. A onda, jedno popodne, kad je proleće posustalo a kasni sumrak tužio, krenula sam uznemirena s posla. Vozač me je znao, tu kratku relaciju od kancelarije do stana odvozio je nebrojano puta.
Kući?
Da.
Što ste tužni?
Da mi je samo da se vozim, ćutim, i možda zaplačem… Evo šest meseci je kako mi je tata umro. Nit da zaplačem, a ni da popusti.
Naslonila sam glavu na sedište, uvek sedim pozadi u taksiju, i gledala kroz prozor, ne videći ništa. Vožnja se odužila. U jednom momentu shvatih da grabimo autoputem ka Gazeli, a da mi je lice mokro i da se oči cede…
Ćutanje je potrajalo do okretnice posle Zmaja, a onda do Konjarnika. Obrisala sam suze i izvadila taksi blok da platim. Odbio je. Nema cenjkanja.
Bol nije nestao, ali ono jezero nakupljene tuge se istočilo i prvi put posle šest meseci sam disala a da me ne guši. Uvek sam bila više tatina. Bili smo vezani ne samo genima već i nečim što se teško da objasniti. Naučila sam od njega mnogo više nego što sam shvatala, sve dok ne dođe vreme za primenu tog naučenog. A on, divan, pametan, staložen, strpljiv.
Sa osamdeset dve je i dalje rešavao sudoku, obračunavao utrošenu struju, pravio loto sistem i radio na svom Projektu. Perpetum mobile. Četrdeset godina je računao, crtao, ispisivao formule. Imao je desetine knjiga u kojima je bilo raznih beleški. Fizika, statika, matematika, hemija… Zašto hemija tata? Moraš da poznaješ materijale i njihova svojstva…
Sada znam da je taj Projekat u stvari bio njegov hobi. Nešto u šta je bežao da se povremeno skloni od sveg mračnog i ružnog što se nakupilo.
I njegov odlazak je bilo bekstvo, jer nije mogao da se pomiri sa nadolazećom tamom, užasom i besmislom.
I sada, toliko godina kasnije, isto mi nedostaje. Mogla bih da zavijam kao vuk, od tuge, i od straha. Jer tama je sve gušća i preti da nas okuje zasvagda.

